Ljepota maloga trena sva zasjenila bi vremena

.

 Ove su godine u Matici hrvatskoj, u biblioteci Iktus, kojoj je glavni urednik Luka Šeput, objavljene Izabrane pjesme ruskoga pjesnika Borisa Pasternaka. Izdanje je dvojezično, tako da s lijeve strane čitamo poeziju u izvorniku, a s desne u prepjevu, što je važno svakom ljubitelju poezije i ujedno pohvala izdavaču na takvu pothvatu, kojemu nije cilj ekonomiziranje knjiških stranica. Izdanje je priredila naša poznata slavistica, profesorica i vrsna prevoditeljica Dubravka Dorotić Sesar, a pjesme su prepjevali, osim priređivačice, dvoje također eminentnih prevoditelja – Antica Menac i Radomir Venturin. Sve spomenute prevoditelje poznajemo po njihovim ranijim prepjevima ruske, ukrajinske, češke i slovačke poezije. Prevoditeljski je trojac već radio zajedno, kada su 2018. prepjevali Izabrane pjesme Marine Cvjetajeve u istoj izdavačkoj kući i u istoj biblioteci.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Boris Leonidovič Pasternak (1890–1960) u našoj je sredini ponajprije poznat kao autor romana Doktor Živago, premda je on ipak primarno pjesnik. Zato je, po mom sudu, izbor prepjeva njegove poezije na hrvatski dobrodošao, jer našem čitatelju može pružiti uvid u pjesnikov opus i bolje razumijevanje svjetski poznata romana. Pasternak je bio i vrsni prevoditelj. Prevodio je Schi­llera, Byrona, Rilkea, gruzijske pjesnike, a njegove prijevode Shakespeareova Hamleta te Goetheova Fausta kritičari ističu kao kongenijalne.

Pretakanje glazbe i likovne umjetnosti u poeziju

Boris Leonidovič rođen je u Moskvi, u obitelji umjetnika. Njegov otac, Leonid Pasternak, bio je, između ostalog, poznat po ilustracijama za Tolstojeve romane, a Pasternakova majka Rozalija bila je pijanistica. Likovna i glazbena umjetnost od ranoga su djetinjstva pratile pjesnika, koji ih je u poeziji pretakao u vizualno bogate prizore i zvučno snažne akorde. Nerijetko su kritičari i izdavači njegovu poeziju definirali kao „muzikalnu drskost“, snažno zvučanje koje izgovaranjem pročišćuje grlo i vizualnu raskoš koja ujedinjuje čovjeka s prirodom.

Pripadao je naraštaju glasovitih pjesnika Srebrnog doba, premda je, kao svaki vrhunski pjesnik, nadilazio čvrste granice periodizacije. U povijestima ruske književnosti naći ćemo ga okružena piscima kao što su K. G. Paustovski, M. A. Aldanov ili A. I. Solženjicin. Reinhard Lauer ga u Povijesti ruske književnosti (2009) svrstava među predstavnike kubofuturizma i egofuturizma poput Hljebnikova, Majakovskog i Severjanina, a Aleksandar Flaker u Ruskoj književnosti (1986) među pjesnike revolucionarnog razdoblja. Međutim, Flaker jasno određuje razliku između sovjetske i emigrantske književnosti u toj podjeli. U središtu interesa sovjetskih pisaca (onih koji su djelovali u SSSR-u), simbolista (Brjusov, Beli, Blok), futurista s Majakovskim i njima bliskim Pasternakom, te Anom Ahmatovom i Jesenjinom, bila je upravo poezija.

Zanimljivo je da je Pasternak tijekom boravka u njemačkom Marburgu odslušao seminar iz filozofije koji je držao tada poznat neokantovac Hermann Cohen, predviđajući mu uspješnu karijeru filozofa. Filozofija, koja će utjecati na Pasternakovo stvaralaštvo, ipak nije bila njegov neposredni životni put. Okrenuo se stihovima koje je počeo pisati u mladenačkom razdoblju, za vrijeme studija na Moskovskom sveučilištu. Godine 1913. objavio je prvu zbirku Blizanac u oblacima (Bliznec v tučah), u koju je uvršteno jedanaest pjesama. Iste se godine Pasternak upoznao s Majakovskim, kojega će isprva imitirati u stvaranju poetskog efekta. Iduće, 1914. godine, kada se pojavila književna skupina Centrifuga, Pasternak joj se, zajedno s nekolicinom drugih pjesnika, priključio.

Namjera im je bila udaljavanje od futurizma, premda su i sami mnogo toga nasljedovali od tog pravca. U tom ranom razdoblju izdaje zbirku Doba početaka (Načal’naja pora) u koju su ušle i neke pjesme iz prve zbirke. Iznad barijera (Poverh bar’erov, 1916) sljedeća je autorska zbirka, dok je zbirka Sestra moja – život (Sestra moja – žizn’) iz 1922. umnogome markirala Pasternaka kao vrsna pjesnika. Valja istaknuti Teme i varijacije (Temy i variacii, 1923), zbirku složenu po principu glazbenih improvizacija, koja Pasternaka povezuje s europskom i ruskom klasičnom književnošću, a važna je i kasna Pasternakova zbirka Kad se razvedri (Kogda razguljaetsja, 1961). Pjesme iz te zbirke najzastupljenije su u ovom izdanju.

Roman u stihovima

Posebno mjesto u pjesnikovu opusu zauzimaju poeme listom napisane 1920-ih: Uzvišena bolest (Vysokaja bolezn’), 1905. godina (Devjat’sot pjatyj god) i Poručnik Šmit (Lejtenant Šmidt). Pasternak je 1931. napisao roman u stihovima Spektorskij, što ovom prilikom spominjem kao kuriozitet, jer obično u povijestima književnosti nailazimo na podatak o jedinstvenosti takva romana – Puškinov Jevgenij Onjegin. Pasternak je cijenio Puškinov pjesnički genij, umnogome je slijedio njegovu pjesničku tradiciju, ali divio se i drugim pjesnicima i pjesnikinjama, kojima je posvetio svoje stihove. Majakovskom je, primjerice, posvetio pjesmu Pjesnikova smrt (Smert’ poèta, 1930), napisanu neposredno nakon tragičnog događaja. Tu su još pjesma posvećena Ani Ahmatovoj (1929), zatim Prijatelju (Borisu Piljnjaku) (Drugu /Borisu Pil’njaku/, 1931), ili primjerice pjesma U spomen Marini Cvjetajevoj (Pamjati Mariny Cvetaevoj, 1943). Sve su četiri pjesme prepjevane u ovoj zbirci i mogu čitatelju dati dobar uvid u Pasternakovu lektiru i odnose s njegovim suvremenicima. Interes prema stvaralaštvu drugoga, ali i prema stvaralaštvu općenito, važna je pjesnikova preokupacija. To je „u ognjici srok“, kako je izraženo u pjesmi Pro Domo, ili, primjerice, u Definiciji pjesništva (Opredelenie poèzii):

To je zvižduk sav u tvrdo zbit,

To je leda biglisanje drobno,

To je noć što zamrzava list,

To i dvaju slavuja je dvoboj.

Ognjica stvaralaštva stalni je motiv Pasternakove poezije, a pjesnik koji stvara svijet stvara ga ni iz čega, utiskuje ga na prazan papir kao u pjesmi Poezija (Poèzija):

Poezijo, kad zvone pod kranom,

ko u vjetru, praznih riječi redci,

i tada je mlaz cjelovit stalno,

bilježnica otvorena, – teci!

Mihail Epštejn u knjizi Priroda, svijet, skrovište svemira… (Priroda, mir, tajnik Vselennoj…, 1990) piše o isprepletanju raznolikih slika i dojmova u Pasternakovu pjesništvu, a jednim od glavnih karakteristika smatra Pasternakovo specifično viđenje prirode kroz koju iskazuje bit poezije i nadahnuća.

U zbirci Drugo rođenje (Vtoroe roždenie) iz 1932. Pasternak se okreće suvremenim temama. Osnovni konflikt te zbirke sastoji se u supostavljanju i suprotstavljanju društvene i povijesne stvarnosti s pojedincem, što će biti, kao što znamo, ključna okosnica romana Doktor Živago. Slijedi zbirka U ranim vlakovima (Na rannih poezdah, 1944), kamo pripadaju pjesme o godišnjim dobima te one ratne. Desetljeće nakon ratnih zbivanja, 1956, Pasternak je završio rad nad svojim jedinim romanom Doktor Živago. Roman je na ruskom jeziku objavljen u Italiji 1958. i iste mu je godine dodijeljena Nobelova nagrada. U Rusiji, odnosno tada Sovjetskom Savezu, roman je objavljen tek 1988, i to u milijunskoj nakladi. Roman na hrvatskom pamtimo iz 2006. u prijevodu Milana Mirića (Zagreb, Školska knjiga), dok je Pjesme Jurija Živaga za to izdanje prepjevao Fikret Cacan. Dobro je zbog dinamičnosti i živosti prijevoda da u ovim Izabranim pjesmama imamo nove prepjeve dijela Živagovih pjesama koje su prevodili sve troje prevoditelja (Hamlet / Gamlet; Vjetar / Veter – Antica Menac; Ožujak / Mart; Zimska noć / Zimnjaja noč’; Jesen / Osen’ – Radomir Venturin), iako je najveći broj prepjevala Dubravka Dorotić Sesar.

I u prozi pjesnik

Pasternakov roman zaslužuje posebnu pozornost. Premda je riječ o prozi, roman je zapravo poetski, jer, kako kaže Natalija Fatejeva u knjizi posvećenoj Pasternaku (Pjesnik i proza. Knjiga o Pasternaku / Poèt i proza. Kniga o Pasternake, 2003), Pasternak je i u prozi zapravo pjesnik. Zato je njegov roman izvrsno poetski komponiran, a posljednje mu stranice čine upravo Pjesme Jurija Živaga. Pjesme nisu bile pisane isključivo za roman, ali povezane su s romanom čvrstim nitima i čine sastavni dio i kompozicijsku cjelinu s njim. Težište romana Doktor Živago stavljeno je na umjetničko stvaralaštvo i stvaranje, poput biblijskoga, što se nedvojbeno preklapa. Jedna od ključnih rečenica u romanu posvećena je upravo umjetnosti koja „neprestano razmišlja o smrti i time neprestano stvara život“, a ta je ideja pretočena u Pjesme Jurija Živaga koje kompozicijski dolaze na kraj romana kao kruna Živagova i stvaralaštva uopće.

Boris Leonidovič Pasternak (1890–1960)

Liječnik, pjesnik, naprosto intelektualac Živago na kraju fabularnog dijela romana umire, ali iza njegove smrti slijedi poetsko uskrsnuće. Ana Han, jedna od vodećih proučavateljica Pasternakove poetike, jasno je kazala da se „stvaralački subjekt trebao žrtvovati svojim osobnim postojanjem radi preporoda na višoj razini predmetne utjelovljenosti“. Upravo element stvaralaštva kao središnji „problem“ iščitava se i u Izabranim pjesmama, što su prevoditelji dobro opazili i, vodeći se potrebom upoznavanja domaće publike s pjesnikovim osnovnim preokupacijama i prevoditeljskom intuicijom, vješto su odabrali pjesme za ovo izdanje. Posebno su, vjerujem, imali u vidu ranije sporadične prepjeve Pasternakovih pjesama, koje su uglavnom ulazile u antologijske zbirke (Antologija svjetske lirike, 1956, 1963; Antologija svjetske ljubavne poezije, 1968. i dr.).

Pasternakova je proza, ne samo roman Doktor Živago nego i manje proze, Djetinjstvo Ljuversove (Detstvo Ljuvers, 1925) i Zaštitna povelja (Ohrannaja gramota, 1931), sva napisana po zakonima poezije jer u njoj prevladava lirsko načelo. Naš najveći proučavatelj Pasternakove poezije, rusist Josip Užarević, pisao je u Kompoziciji lirske pjesme (1991) o statusu lirskoga Ja u Pasternakovoj lirici „koje je redovito usmjereno prema ‘praznom mjestu’ lirskoga Ja, prema središtu doživljavanja kao nužnom činiocu koji na okupu drži centrifugalno organiziran pasternakovski svijet“. Subjektna Pasternakova lirika ili „poezija-spužva“, prema Užarevićevim riječima, barata svim kozmičkim fenomenima, zbog čega nailazimo na primjere poetskoga stapanja čovjeka i prirode („i poput snijega kopnim sam / i sām sam kao jutro tmuran“ (Svanuće / Rassvet).

Riječ je o ozbiljnim pjesmama koje raskriljuju bogat pjesnički svijet ruskoga pjesnika svjetskoga glasa, s mnoštvom tema, motiva i aluzija na rusku i europsku književnost i kulturu uz bogate vizualne dojmove i dobar ritam

Preklapanje izvanjske i unutarnje prirode koje je bitno za Pasternakovu poeziju prevoditelji su dobro uočili i u ovo izdanje Izabranih pjesama znalački uključili i one koje to snažno pokazuju. Nije riječ samo o naoko pejzažnim pjesmama nego o prepletenosti izvanjskog i unutarnjeg: „Čamac se ljulja u grudima sanjiv, / Vrbe savijene ključnu kost ljube“ (Odloženih vesala / Sleža vësla), čime se ističe možda najvažniji element Pasternakove poezije, a to je preklapanje trenutka i vječnosti. Pasternakov lirski subjekt u zbirci Teme i varijacije pjeva: „Ljepota maloga tog trena / Sva zasjenila bi vremena“. Učinak produljenja trenutka ili ukazivanje na vječnost u trenutku događa se u pjesmi Oluja trenutna zauvijek (Groza momental’naja navek). Poetskim sredstvima to se ostvaruje opkoračenjima i još efektnije odgađanjem rimovanja, kada se glasovno podudaraju tek zadnji stihovi svakog katrena (grom – dom – pletnëm – dnëm), što Venturin u prepjevu spretno rješava: grom – dom, plot – svod.

Osobni pečat

Prevoditelji se u ovom izdanju nisu vodili čistim slijedom nizanja zbirki ili ciklusa (primjerice, među Pjesme Jurija Živaga umetnute su pjesme koje nisu ušle u glavne zbirke). Iz pjesnikova opusa, koji sadrži oko 500 pjesama, valjalo je izabrati petinu pa su se prevoditelji, kako navodi Dubravka Dorotić Sesar u pogovoru, vodili kriterijem zastupljenosti Pasternakovih pjesama u ruskim i svjetskim antologijama, uključujući i hrvatske. Drugi im je kriterij bio da čitateljima pruže uvid u sve faze Pasternakova pjesništva i, naposljetku, prevoditelji su se vodili subjektivnim osjećajem te uza sve nužnosti u predstavljanju bitnoga, izabirali one pjesme koje im „leže“. Odabrali su ukupno 111 pjesama iz različitih faza Pasternakova stvaralaštva, poredavši ih manje-više kronološkim redom (od pjesama iz zbirke Doba početaka do onih iz zbirke Kad se razvedri).

Prevoditelji su u Izabranim pjesmama Borisa Pasternaka ostavili i osobni pečat prepoznatljivosti. Antica Menac se u prepjevima čvršće drži originalnog teksta, Sesareva pak snažno čuva sintaksnu strukturu, što se posebno vidi u zadržavanju stanki u ruskom jeziku izraženim crtama, što Venturin izbjegava. Zbunjenost može izazvati Sesaričin prepjev pjesme Život – moj brat koja se nalazi u zbirci Sestra – moj život. Ruski je život – sestra, jer je život (rus. žizn’) imenica ženskoga roda, dok je u hrvatskom prepjevu pjesme (ne i zbirke) život, kao imenica muškog roda – brat. Taj je pomak Dubravka Dorotić Sesar objasnila u pogovoru, napisavši ujedno da, osim misaone dubine i slojevitosti pjesama koje prevoditelj prenosi s jednog jezika na drugi, taj si isti prevoditelj mora dopustiti i nešto pjesničke slobode. Kao drugi primjer može poslužiti očuvanje zvučnosti i metra, ali udaljavanje u vizualnom dojmu.

U vrlo tečnom prepjevu Zimske noći iz Pjesama Jurija Živaga (Zimnjaja noč’, prepjevao R. Venturin), prevoditelj naglasak stavlja na roj, na mnoštvo pahulja koje dolaze iz tmine („Pahulja roj na prozor leti“), dok je u izvorniku naglašena svjetlost pahulja iz dvorišta („Svetilis’ hlop’ja so dvora“). Sjajna je pak zvučnost u pjesmi Ožujak (Mart), koju je prepjevao Venturin, s nagomilanim suglasničkim skupinama: „Doboš kapljica tupka u podne“ („Drob’ kapelej k seredine dnja“). Jedna od snažnih pjesama s motivom Kristovih muka i uskrsnuća, Mučni dani (Durnye dni) u prepjevu Dubravke Dorotić Sesar ostvaruje dobar zvuk u prepjevu, posebno u završnici prevedenoj aoristom, što pjesmi daje pečat sadašnjeg trenutka, „kad uskrsnu i ustade…“, što je u ruskom jeziku izraženo nesvršenim glagolom u perfektu: „Kogda voskrešennyj vstaval…“ (doslovno – „kada je ustajao“) te u trećoj strofi iste pjesme spretnim rješenjem očuvanja rime, uz poštivanje semantičke razine pjesme (nebesa – lisa; hrv. oblaci – lukavci):

Na dvorište su hramsko pali

olovno teški oblaci,

farizeji Mu pokušali

krivicu naći, lukavci.

U cjelini gledano, Izabrane pjesme Borisa Pasternaka u izdanju Matice hrvatske pomno su birane, sjajno prepjevane i ukoričene u ugodnom za čitanje i držanje u rukama knjiškom izdanju. Posebno izdanje s odabranih 111 pjesama daje našem čitatelju nov uvid u Pasternakov opus. Premda su pjesme tečno prepjevane, nije riječ o lakom štivu koje se čita „usput“. Riječ je o ozbiljnim pjesmama koje raskriljuju bogat pjesnički svijet ruskoga pjesnika svjetskoga glasa, s mnoštvom tema, motiva i aluzija na rusku i europsku književnost i kulturu uz bogate vizualne dojmove i dobar ritam, jer, parafrazirajući Varlama Šalamova, Pasternakovim lirskim glasom govore svi, i ljudi, i šuma, i kamen, i nebo.